Doček Nove godine održan na zagrebačkom glavnom trgu simbolički je prikaz onoga što u tekstovima nazivam postideološkim dobom. Možda na prvi pogled zvuči paradoksalno ustvrditi da vladajuća stranka u našoj metropoli nije prvenstveno jedna hiperideologizirana tvorevina, imajući na umu da u svakodnevnoj praksi snažno gura jugoslavensko-nostalgične, seksualno-revolucionarne i klimatsko-fanatične motive. No, sukladno upozorenjima mislilaca koji su prepoznali opasnost ispražnjene, tehnološki upravljane postideološke civilizacije, svi se ti ideološki potezi mogu promatrati kao alati nečega šireg i znatno perfidnijeg.
Zagrebački je glavni trg na novogodišnju noć izgledao poput prizora iz distopijske novele huxleyjevskog tipa. Na pozornici su nastupali bezlični bendovi koje rijetko tko sluša zbog njih samih, već uz čije se pjesme eventualno ponekad nehajno pjevuši dok u pozadini tiho sviraju u čekaonici ili na kolodvoru. Bendovi su to čije su pjesme u pravilu tu kako bi popunile tišinu. Trg je pritom, djelomično i zbog bezličnosti zabavljača, bio poluprazan, odnosno popunjen uglavnom ljudima koji tamo nisu došli zbog samog događaja, već zato što u gradu u kojem trenutačno prebivaju nemaju vlastiti dom, nego samo privremene tranzitne postaje svojih velikih migracijskih gibanja, potaknutih upravo aktualnim postideološkim dobom.
Unatoč milozvučnoj retorici multikulturalizma, pluralizma i otvorenosti, ti ljudi upraviteljima prevladavajućeg liberalnodemokratskog sustava nisu mnogo više od pijuna na šahovskoj ploči, odnosno sredstava za ostvarenje krajnjih ciljeva. Jedan od tih ciljeva jest cjelovito pražnjenje čovjeka od njegovog identiteta. Amorfna masa lišena vrijednosti, naime, mnogo je lakša za upravljanje od pojedinca koji je siguran, pa i tvrdokoran u obrani svojih identitetskih i vrijednosnih sidara. Iz toga se razloga nameće priča multikulturalizma, koja se deklarativno predstavlja kao utopijsko spajanje najboljih elemenata različitih kultura, a koja zapravo računa na jednostavnu jednadžbu koja kaže da miješanje dviju kultura u pravilu ne rezultira njihovom sintezom, već gubitkom obje, odnosno stvaranjem nove, nestabilne i heterogene mase – mase koju je mnogo lakše oblikovati izvana.
Zagrebački je glavni trg te noći ličio upravo na takav prizor. Oko bana Jelačića, arhetipa hrvatske povijesne ukorijenjenosti, okupili su se stranci koji ondje nisu bili zato što su to željeli, već zato što nisu imali gdje drugdje biti. U pozadini su svirali hrvatski bendovi koje ti ljudi ne slušaju niti poznaju, ali koje aktivno ne sluša gotovo nitko ni iz Hrvatske. Zagrepčani su, slijedom svega toga, ostali doma. Oni u ovom gradu i dalje imaju dom kojemu mogu pobjeći; svoju užu i širu obitelj, svoje dugogodišnje prijatelje i svoj privatni prostor, umjesto privremenog tehnofeudalnog boravka za minimalnu plaću u tuđoj državi i na tuđem iznajmljenom posjedu.
Pa zašto je takva slika simbolički pogubnija od hiperideologiziranih prizora takozvanih antifašističkih marševa ili sveprisutne seksualno-revolucionarne LGBT borbe? Zato što antifašistički marševi posjeduju barem nekakav identitet. Oni, u aristotelovskom smislu, teže nečemu, nekakvom percipiranom dobru, pa makar to prividno dobro zapravo bilo potpuno pogrešno te nakaradno u povijesnom, moralnom i svakom drugom smislu. Sudionici duginih prosvjeda također vjeruju da teže nečemu, iako se u suštini radi o daljnjem rastakanju spolnog i ljudskog identiteta. Ipak, obični sudionici tih skupova, unatoč perfidnim ciljevima kreatora prigrljenog im velikog narativa, vjeruju da njihov narativ nosi nekakvu transcendirajuću svrhu.
Na zagrebačkom trgu u novogodišnjoj noći nije postojala ni takva iluzija. Publika nije vjerovala izvođačima, izvođači publici, niti su sami organizatori vjerovali da će se taj događaj ikome doista svidjeti. Ponajmanje su vjerovali da će Zagrepčani planski i svjesno doći. Sve se svodilo na tehničko odrađivanje obveze; na ispunjavanje protokola koji gradonačelnik, zarobljen u vlastitom simulakrumu upravljanja, mora izvršiti kako bi zadržao svoju ulogu u postideološkom igrokazu. Ta noć nije bila pobjeda nijedne klasične ideologije. I crveni i crni ostali su doma, dok je postideološka zeleno-plava vladajuća hobotnica svjedočila plodovima svog identitetsko-ispražnjujućeg, vrijednosno nezainteresiranog birokratskog djelovanja.
Iako plavi krak hobotnice obitava na kvazidesnoj strani političkoga spektra, a onaj zeleni na tobožnje lijevoj, niti je prvi domoljuban niti je drugi lijevo-liberalan. Oba su kraka upravljana od iste glave te ih posljedično možemo smatrati supstancijalno jednakim provoditeljima postideološkog liberalnodemokratskog poretka. Idealni subjekt tog poretka, kako je upozoravala Hannah Arendt, nije fanatični nacionalist ni rigidni socijalist, već vrijednosno ispražnjeni pojedinac koji nije pogriješio u razlikovanju dobra i zla, nego je samu tu razliku prestao smatrati važnom. Njemu povijest, baština, jezik, kultura i civilizacijska pripadnost ne znače ništa. Politika tako biva svedena na tehnički alat za osiguravanje ugode, pa makar ta ugoda bila kratkotrajna i lažna, u zamjenu za potpuno prepuštanje života birokratskoj mreži zeleno-plavih aparatčika.
Sukobi velikih ideologija – komunizma i kapitalizma, ruskog i američkog imperijalizma, buržuja i proletera, fašista i antifašista, pa i Hrvata i Srba – odlaze u zastaru. Ulazimo u doba postideologije. Doba toliko lišeno supstancije i toliko nalik hipertehnološkoj distopiji da će se čovjek u njemu u jednom trenutku početi očajnički hvatati i za one najkaotičnije elemente ljudske egzistencije, kao što su ratni sukobi, samo kako se ne bi morao suočiti s letargičnim, besciljnim i laboratorijski sterilnim tehnoznanstvenim paklom koji se oblikuje pred našim očima.
Pogrešno je na novogodišnju noć na zagrebačkom glavnom trgu gledati kao na loše organiziran događaj. Ona je bila iznimno uspješno uprizorenje postideološkog Tehnopolisa.