Takozvani Trnjanski kresovi ogledna su manifestacija specifične strukture duha vremena koji obilježava naše doba. Radi se o začudnoj, deklarativno partizanskoj proslavi, no čim se zagrebe ispod celofana progresivno-regresivnih crvenih petokraka, pojavljuju se i drugi slojevi - konkretno, prizvuci neopoganštine u ritualnom plesu oko vatre, elementi panteističkog odnosa prema prirodi kakav susrećemo u suvremenom eko-diskursu, te simbolika seksualne revolucije utjelovljena u šarenim zastavama i vulgarnim transparentima.
Kresovi kao homogenizirajuće sredstvo
Pitanje koje se prirodno nameće jest kako je moguće da tako različite a nabijene ideologije kao što su jugoslavenski marksizam, neopoganski panteizam i seksualno-revolucionarni etos koegzistiraju unutar istog ritualnog okvira.
Povijesno gledano, ti su elementi bili međusobno suprotstavljeni. Znamo kakav je bio odnos jugoslavenskog režima spram seksualnih manjina, znamo da je Marx religijski refleks, pa i onaj poganski pseudoreligijski nazivao izmišljotinom kojom se buržoazija čuva, a znamo i da su mnoge srodne pseudosocijalističke udruge kresovskog performansa nakačene na režimske izvore financiranja, nerijetko i od kapitalističkih milijarderskih moćnika.
Paradoksalno, upravo je ta unutarnja kontradiktornost ono što možemo sagledati kao ključ razumijevanja fenomena Trnjanskih kresova. Reinterpretirajući pojam Umberta Ecca, kresovi predstavljaju sinkretičku konfuziju ili spoj nespojivog u kojem simboli gube svoje izvorno značenje i postaju prvenstveno ili isključivo funkcionalni elementi rituala. Nije presudno što pojedini znak znači nego kakvu emocionalnu rezonanciju proizvodi. Ta pomno kalibrirana rezonancija pak za cilj ima rehomogenizirati progresivce oko vlastitog (fragmentiranog) svjetonazorskog identiteta.
Kresovi kao sredstvo vrijednosnog pražnjenja
Tijekom analize aktualnog civilizacijskog stanja nikada ne smijemo zaboraviti tko zapravo predvodi današnji Zapad. Usprkos zavaravajućoj glasnoći progresivaca, Tomašević je na razini države podčinjen Plenkoviću, jednako kao što su zeleni u EU parlamentu podčinjeni Ursuli von der Leyen. Radikalno progresivne vrijednosti nisu institucionalno afirmirane u školama i zakonima zbog uličarskog bubnjanja progresivaca, nego zbog prešutne koalicije koju s njima ostvaruju donositelji odluka, a to su postideološki tehnokrati vonderleyenovskog tipa.
Pa čemu onda bubnjanje? Zašto svaku prvu subotu u mjesecu na hrvatskim trgovima slušamo prostačko urlanje i gledamo vulgarne natpise na plakatima stotina ljudi alergičnih na molitvu? Zašto ćemo uskoro u Zagrebu ponovno svjedočiti ritualnom koktelu partizanštine, neopoganštine i seksualne dekadencije?
Ako Trnjanske kresove s jedne razine sagledamo kao progresivnu ritualnu homogenizaciju, onda ih s druge valja gledati ne toliko kao nametanje svojih vrijednosti ne-progresivcima (jer teško je zamisliti da bi netko zaista zbog nekakvih “kresova” mogao prigrliti progresivna načela), već kao sredstvo pražnjenja tuđih vrijednosti, odnosno kao stvaranje simboličkog okruženja u kojem sve vrijednosti postaju međusobno suobličene i, posljedično, beznačajne.
Slijedom toga, pitanje koje moramo još jednom postaviti jest cui bono? Idealni svijet Tomaševića jest svijet u kojemu svi služe istom pseudobožanstvu kao on. Pitamo se tko, s druge strane, ideal ne pronalazi u nametanju svojih božanstava svijetu nego u vrijednosnom pražnjenju svijeta; u svojevrsnom postideološkom ikonoklazmu? Tko u moralno dezorijentiranom civilizacijskom krajobrazu pronalazi priliku za nesmetanu grabež? Tko dakle zapravo profitira od Trnjanskih kresova?
Tko profitira od vrijednosnog pražnjenja?
U situacijama kada se nametljivi progresivni događaji vremenski poklapaju s okupljanjima koja zastupaju jasno definirane vrijednosti, poput Hoda za život ili molitve na trgu, tada je najlakše doprijeti do njihove esencije, pa tako i do njihovog cilja. Taj cilj možemo nazvati stvaranjem efekta zrcaljenja.
Bubnjanjem pored vjernika koji mole na trgu, vjernici se kroz društvenu i medijsku percepciju uvlače u isti okvir u kojem prebivaju glasni i vulgarni bubnjarski “protuprosvjednici”. Iako su te dvije skupine supstancijalno različite, u glavnostrujaškom diskursu one se opisuju kao “prosvjednici i kontraprosvjednici koji se sukobljavaju na trgu”, dakle kao lice i naličje, odnosno kao simetrični ekstremi.
To što jedni mole, a drugi vrijeđaju i prekidaju molitvu, u optici glavnostrujaške mašinerije nevažno je. Razlika u sadržaju briše se u korist forme sukoba. Iz toga se može zaključiti da temeljna poruka bubnjara nije “budite kao mi”, nego “pogledajte: oni su isti kao i mi”.
Posljedica svega toga nije samo sukob dviju manjina nego i formiranje treće, ključne skupine, a to je pasivna većina koja se distancira od obje “ekstremne” strane.
Šuplji ljudi
Pasivna većina s vremenom poprima obilježja onoga što je T. S. Eliot nazvao šupljim ljudima; jednog moralno dezorijentiranog skupa jedinki lišenih čvrstih uvjerenja, koji je spreman na prilagodbu bilo kojem prevladavajućem misaonom okviru. Upravo u toj vrijednosno ispražnjenoj masi leži stvarni politički kapital postideoloških tehnokrata, jer njome je najlakše upravljati i oblikovati je.
Tomašević se u tom smislu može sagledati kao iznimno efikasan Plenkovićev alat. Njegova mreža udruga nameće svoje začudne vrijednosti većini, pri čemu stvarni učinak nije nužno njihovo prihvaćanje, već množenje postojećih vrijednosti većine s nulom, odnosno suobličavanje zdravih, tisućljećima građenih vrijednosti s radikalnim eksperimentima suvremenog doba.
Jednako kako se kršćanstvo u modernom dobu nastoji svesti na samo još jednu religiju u nizu, koju možemo konzumirati jednako kako konzumiramo lijepe artefakte u muzeju, tako se i vječne vrijednosti raščaravaju na način da se između njih i ludosti novog doba povlači znak jednakosti. Glavnostrujaška mašinerija lukavo podmeće misao da su i jedna i druga strana “preekstremne u svojim stavovima”. Najpoželjnijom se zato prikazuje umjetno stvorena mlaka sredina - sredina koju vlastita šupljost čini potpuno bezopasnom u očima prevladavajućeg sustava.
***
Sukladno mojim razjašnjenjima u video eseju Plavi, zeleni i crveni - tko zapravo vlada Hrvatskom?, civilizacijski kormilari našeg doba nisu olinjali crveni socijalisti staroga kova niti licemjerni zeleni radikali nove ljevice. Konce zaista vuku bezlični tehnokrati, koji su spremni tehnicirati s bilo kojim svjetonazorom u ime povećanja svoje moći. Trenutačno je to iskrivljena liberalno-progresivna bajka. U domaćem kontekstu možemo tako zaključiti da, unatoč prividima, zeleno-crvena koalicija prije svega služi kao legitimacija plavih, vrijednosno praznih, oportunističkih tehnokrata.