Američki filozof Richard Weaver u svom antimodernističkom djelu Ideje imaju posljedice piše kako je jedna od temeljnih karakteristika suvremenog doba čovjekova vrijednosna dezorijentiranost, odnosno izostanak ikakvih čvrstih načela pri djelovanju i rasuđivanju. Weaver to naziva nedostatkom središta, zbog kojega se moderan pojedinac, parafrazirano, kao pijanac hvata za raspršene svjetovne činjenice kako se ne bi srušio u svojoj nestabilnosti. Te ga činjenice pak često navode ne samo na binarno razmišljanje o kompleksnim društvenim fenomenima, već i na fanatičnu vjeru u jedan od ekstrema koje sačinjavaju njegov zamišljeni binarni sustav.
Primijenimo li taj uvid na aktualnu geopolitičku situaciju SAD-a i Venezuele, vidimo koliko je on zapravo točan. Naslovnice su, s jedne strane, prepune potpune hipijevsko-pacifističke osude Trumpovog čina, a s druge hvalospjevima te nekritičkim zagovaranjem daljnjih takvih geopolitičkih manevara, sve dok svijet ne bude rekreiran prema nekakvoj idealnoj, ničeanskoj slici utemeljenoj na goloj moći.
Sintezu istine se, dakako, ne može pronaći ni u jednoj od tih idejnih navijačkih skupina. Sintezu istine ne možemo pronaći zato što današnji svijet sintezi istine uopće ne teži. Nije pretjerano reći da je posljednji put kada je svijet težio takvoj vrsti usustavljivanja danih uvjerenja u širu, koherentnu strukturu, koja nije plod ljudske volje već nečega što ljudsku volju, pa i ljudski razum, nadilazi, bilo u doba skolastike, odnosno u pretprosvjetiteljskom razdoblju. Upravo u onom razdoblju koje naš suvremeni, pijani i oholi duh vremena naziva “mračnim dobom”.
U jednom dijelu svoje Summe theologice, Toma Akvinski bavi se upravo pitanjem pravednog rata. Akvinski tako kaže:
„Što se tiče prinčeva, javna vlast im je povjerena da budu čuvari pravde; stoga im nije dopušteno koristiti nasilje ili prisilu, osim unutar granica pravde — bilo u borbi protiv neprijatelja, bilo protiv građana, kažnjavajući zločince.“
Prinčeve u ovom smislu možemo shvatiti kao legitimne vladare bilo kojeg političkog uređenja. Temeljno pitanje evaluacije Trumpovog poteza iz ove vizure nije i ne može biti geopolitičke prirode, već prije svega moralne. Je li Trumpovim potezom izvršeno nešto što se protivi naravnom zakonu, i posljedično, nešto što se protivi nadnacionalnim legislativama koje proizlaze (ili bi trebale proizlaziti) iz objektivnog morala?
Akvinski nastavlja, obuhvaćajući i šire pitanje američkog prisvajanja venezuelanske nafte:
„Ono što je pritom uzeto nasiljem ovakve vrste [one koja kažnjava zločince, koja je pravedna] nije plijen pljačke, budući da nije protivno pravdi. S druge strane, uzeti tuđu imovinu nasiljem i protiv pravde, u vršenju javne vlasti, znači djelovati nezakonito i biti kriv za pljačku; a tko to učini, obavezan je vratiti oduzeto.“
Koja su dakle temeljna pitanja koja valja postaviti ovih dana? Moramo se među ostalim pitati o prirodi Madurovog režima, o legitimnosti njegove vlasti (kao i svake druge vlasti, pa i onih zapadnih, deklarativno demokratskih), o motivima Trumpovih poteza, prosuđujući ih i u kontekstu već prokazanih zločina američke vanjske politike, osobito u kontekstu prisvajanja naftnih rezervi, odnosno pogodovanja američkom korporativnom carstvu nauštrb civila, globalne sigurnosti, pa i njihovih vlastitih vojnika.
Posljednje nas pitanje vodi ka sljedećem: može li nafta kao vlasništvo venezuelanske države biti prisvojena od stranog autoriteta, a da to bude pravedno?
Može, ako ustvrdimo da je nafta bila pod Madurovim vlasništvom, a ne pod vlasništvom venezuelanskog naroda. Tada ona, Akvinčevom logikom, a uz validnu pretpostavku da Madura možemo okarakterizirati kao zločinca, nije plijen pljačke već pravedan ratni plijen. No ta tvrdnja proturječi drugoj vodećoj tvrdnji koja sačinjava rezon američkog djelovanja u Venezueli, a koja kaže da je Maduro nelegitiman vladar, kojeg je zbog njegove nelegitimnosti trebalo svrgnuti.
Ako je Maduro nelegitiman vladar, onda nafta nije trebala biti pod njegovim vlasništvom, niti je takva bila. To bi prisvajanje izvora nafte od strane Amerikanaca činilo činom krađe, odnosno nepravednog oduzimanja imovine venezuelanskih građana, a time i dokidanja njihove suverenosti. Drugim riječima, ako je Maduro nelegitiman vladar, uzimanje nafte značilo bi da venezuelanski narod, koji ga nikada zaista nije izabrao, snosi posljedice Madurovih grijeha - što nije pravedno.
Ako je pak Maduro legitiman, američko prisvajanje nafte može biti opravdano u političkom smislu, kao “kažnjavanje zločinca”. U tom slučaju, međutim, moramo znati da nije lako opravdati kidnapiranje ikakvih, pa i legitimno-nepravednih državnih predstavnika, kakvo je Trump uprizorio nevjerojatnom vojnom preciznošću. S tim presedanom “pravda” u budućnosti može na isti način sustići i ostale lidere širom svijeta, uključujući one u Europi i SAD-u.
Ukratko, možemo zaključiti da dva najčešće isticana razloga u javnoj raspravi, kojima se opravdava američki čin, ne mogu istovremeno stajati.
Tvrdnja 1: Maduro je nelegitiman vladar, kojega je trebalo svrgnuti. U tom slučaju, oduzimanje tamošnje nafte predstavlja novo nepravedno oduzimanje venezuelanske imovine, koja nikada nije doista bila pod Madurovim vlasništvom.
Tvrdnja 2: Amerika ima pravo prisvojiti venezuelansku naftu. Tada Maduro postaje legitimnim vladarom kojega se kaznilo oduzimanjem imovine kojom je upravljao, a njegova otmica dolazi pod veliki upitnik.
U ovom trenutku, to su pitanja kojima se treba voditi; pitanja koja nas u kontekstu ove teme barem privremeno mogu otrijezniti od modernističkog, navijačkog i vrijednosno pogubljenog rezoniranja na kakvo smo toliko naviknuli. Iako ovdje nisu dani konkretni zaključci o konkretnom slučaju Trump-Maduro, dano je nešto važnije, a to je okvir kroz koji taj slučaj, kao i sve ostale valje prosuđivati , umjesto da se prosuđuju sukladno labilnim pretpostavkama jednog potpuno pogubljenog doba. Možda ćemo češćom primjenom takvog okvira, ukorijenjenog u objektivnom moralu, u nekoj budućnosti dobiti i bolje prinčeve.