Iako može biti donekle korisno za razumijevanje civilizacijskih aktualnosti, valja biti oprezan s korištenjem pojmovlja iz prošlosti kako bi se imenovao novi politički režim današnjice; režim koji nazivam globalističkim tehnokratskim totalitarizmom.
Razlog zašto u svojim tekstovima i izlaganjima inzistiram upravo na tom pojmu jest to što sustav koji nam se sve jasnije ocrtava pred očima zaista nema čvrsto uporište u bilo čemu čemu smo do sada svjedočili. Tehnofašizam, o kojemu govore jedni, i tehnokomunizam, o kojemu govore drugi, termini su koji točno ocrtavaju neke stavke novoga režima, no nijedan ga ne iscrpljuje, a sama činjenica da do određene razine možemo naizmjenično govoriti o komunizmu i fašizmu oslikava unikatnost opasnosti našeg doba.
Globalistički tehnokratski totalitarizam možda se najbolje može oslikati epitetom bezličnosti. I komunizam i fašizam bile su ideologije snažno okupljene oko konkretnih, u pravilu diktatorskih ličnosti. U svojim Izvorima totalitarizma Hannah Arendt pronicljivo je ukazala na to da je vrhovna osoba u tim režimima zapravo bila začuđujuće smjenjiva – što niz komunističkih komesara nakon Staljina jasno pokazuje – no činjenica ipak ostaje da je netko (s imenom i prezimenom – i licem) uvijek morao sjediti na vrhovnom mjestu [1].
Arendt je, usred prošlostoljetne totalitarne vreve, proročki najavila da će sljedeći totalitarizam biti onaj bez lica, predvođen raščovječenom birokracijom [2], što je potvrdio i papa Pavao VI., koji je u približno isto doba govorio o budućoj nadideološkoj tehnokraciji, koja će umjesto ideologijama biti vođena golom željom za moći, konzumiranom kroz naprednu tehniku [3].
“Danas bismo trebali dodati najnoviji i možda najmoćniji oblik takve vladavine: birokraciju, odnosno vlast složenog sustava u kojem nitko ne može biti pozvan na odgovornost; koji bi se stoga ispravno mogao nazvati vlašću Nikoga.” - H. Arendt
Slijedom toga, ako upravo tu birokratsko-tehničku mašinu koja danas proždire sve veći dio našega svijeta težimo prokrustovski ugurati u prošlostoljetne velikoideološke bitke, promašit ćemo možda ključni dio njezine esencije. Taj dio kaže da su, za razliku od Staljina i Mussolinija, današnji propagatori totalitarizma spremni tehnicirati sa svakom ideologijom koja im u danom trenutku može pripomoći u ostvarenju njihovih istinskih ciljeva.
Upravo zato stavke poslušnosti tehnototalitarnoj mašini primjećujemo kod inače ljutih političkih i kulturnih protivnika. Naprednu mrežu pametnih kamera kojom se u trenu mogu identificirati potencijalni dezerteri, ali i općeniti sistemski neposlušnici, koriste i Putin i Zelenski. Eurokratsku Chat Control regulativu, koja bi potpuno dokinula privatnost digitalnih komunikacija, podržali su i Ursula von der Leyen i Viktor Orban. Donacije i podršku od Palantira, kao možda najnaprednije tehnokorporacije specijalizirane za masovni nadzor, primili su i Kamala Harris i Donald Trump. I tako dalje. Svi ti ljudi u svakodnevici teško pronalaze ijedno zajedničko stajalište, no oko provedbe tehnokratskih poteza svi su na potpuno istoj strani.
To i jest srž tehnokracije – činjenica da svi, svjesno ili nesvjesno, rade na tome da se ljudi podčine tehnici. Razlog zašto to čine – barem onaj deklarativni – možda se razlikuje, no pitanje zašto je Faust pristao na faustovski dogovor s vragom vragu je manje bitno. C. S. Lewis u svojoj pronicljivoj knjizi Ukinuće čovjeka, u kojoj je prije gotovo sto godina najavio pokret koji danas nazivamo transhumanizmom, upozorava da tehničko poigravanje smjerom u kojem će čovječanstvo kao cjelina ići nužno sa sobom nosi i raščovječenje onih koji ga provode, jer se oni time stavljaju u kvazibožansku poziciju rekonstruiranja ljudskosti, čime sami prestaju biti ljudima u punom smislu te riječi [4]. Oni, Lewisovim riječima, svojevoljno napuštaju okvir naravnog zakona te ga nastoje nanovo kreirati sukladno svojoj volji.
Ni komunizam ni fašizam nisu toliko duboko grebli u samu srž bitka kao takvog. Oba su bila ubilački utopijski snovi, no oba su svoj mračni san željela ostvariti u okvirima datosti ovoga svijeta. Transhumanistička tehnokratska priča pak teži potpunom ontološkom rušenju – potpunoj, gotovo demonološkoj prevlasti vlastite volje.
Specifičnosti novoga sustava valja poznavati kako bismo mu se mogli adekvatno usprotiviti. Neke od njih ocrtavaju se na sljedećim elementima globalističkog tehnokratskog totalitarizma: I. na njegovoj bezličnosti i manjku konkretnih ljudskih lica koja ga vrhunaravno predvode, II. na njegovoj nadideološkoj fleksibilnosti koja mu omogućava da instrumentalizira različite političke narative, III. na njegovoj tehnološkoj posredovanosti kroz sustave nadzora i upravljanja, te IV. na njegovoj ambiciji da ne uređuje samo društvene odnose nego i ljudsku narav, ali i sam bitak kao takav.
Kombinacija tehničke hipernaprednosti, birokratske hladnoće i ontoloških pretenzija novog tehnokratskog režima sablažnjiv je podsjetnik da gledamo u oči do sad neviđene zvijeri.
Izvori:
[1] Arendt, H. (1973). The origins of totalitarianism (New ed.). Harcourt Brace Jovanovich. (Original work published 1951)
[2] Arendt, H. (1970). On violence. Harcourt Brace Jovanovich.
[3] Paul VI. (1967). Populorum progressio. Vatican. https://www.vatican.va/content/paul-vi/en/encyclicals/documents/hf_p-vi_enc_26031967_populorum.html
[4] Lewis, C. S. (2022). Ukinuće čovjeka (K. Kovačić, Prevoditelj). Verbum. (Original work published 1944)