Tko pomnije prati teme kojima se bavim u svom javnom radu zna da često podsjećam na to kako kao civilizacija trenutačno živimo u postideološkom dobu. Pojam postideologije u ovom kontekstu ne označava nestanak ideologija, nego njihovu funkcionalnu supstituciju tehničko-operativnim racionalitetom. Drugim riječima, ideologija više ne strukturira smisao svijeta, nego legitimira provedbu unaprijed zadanih tehničkih ciljeva.
To ne znači da ne postoje razni društveno-politički eksperimenti koje njihovi zagovaratelji sanktificiraju i pretvaraju u svojevrsne idole, na analogan način kako su to činili i povijesni ideolozi spram svojih vizija. Današnji narativi ipak su znatno kompleksniji te kao takvi zahtijevaju ponešto drukčiju interpretaciju od klasičnih ideologija.
Ideologiju možemo shvatiti kao epistemološke leće kroz koje se interpretira i strukturira stvarnost u skladu s apriornim stavovima. Primjerice, marksisti su svijet promatrali kao hiperekonomizirano bojište klasnih interesa, nacisti su svoje djelovanje temeljili na genetskim i rasnim borbama, dok su kapitalisti industrijskog doba prioritet davali profitu. Sve te ideologije, unatoč razlikama, dijelile su zajednički nazivnik, a to je implicitan ili eksplicitan san o vječnom napretku, to jest o mogućnosti ostvarivanja utopijskog svijeta kroz radikalnu reorganizaciju društvenih struktura.
San o vječnom napretku omasovljen na širu civilizacijsku sferu specifičnost je modernosti. Francis Bacon može se promatrati kao jedan od ilustrativnih začetnika usađivanja toga sna u samu srž modernog bivstvovanja. Bacon je naime u svom Novom organonu prekinuo tradicionalnu vezu između teologije i znanosti predloživši znanstvenu metodu usmjerenu na instrumentalnu eksploataciju prirode. U poznatoj je rečenici tako ustvrdio da je prirodu potrebno pribiti uza zid i iz nje iznuditi odgovore uz pomoć tehnoznanstvene metode.
“Možemo reći da je srednjovjekovni aristotelovski znanstvenik razgovarao s prirodom, dok moderni baconovski znanstvenik prirodu podvrgava eksperimentalnom mučenju.” - Edward Feser
Ova promjena epistemološke paradigme - od divljenja prirodi prema njenoj instrumentalnoj kontroli - postupno se razvila kroz misao Descartesa, Laplacea i inih modernih tehnoznanstvenih mislilaca. Time je znanost, figurativno rečeno, prestala gledati prema nebu - prema gore - i počela gledati isključivo prema ovome svijetu - tj. prema naprijed i prema progresu.
Mahnito hvatanje napretka od tada se ponajprije konzumiralo kroz spomenute velike ideologije, od kojih su najkrvavije bile one staljinističkoga marksizma i nacizma u 20. stoljeću. U vrevi svega toga, u vrijeme vrhunca ideološkog obračunavanja tijekom Hladnoga rata, sveti papa Pavao VI. proročki upozorava na doba koje nam predstoji - doba postideologije, u kojemu više nećemo svjedočiti ideološkim razračunavanjima već ogoljenoj borbi za moć.
Papa Pavao VI. bio je u pravu. Tehnokratsko doba današnjice prožvakalo je i ispljunulo velike ideologije, pri čemu je taj ispljuvak sačinjen od jednog čudnog hibrida nove vrste hiperdigitaliziranog komunizma i vrijednosno ispražnjenog korporativnog kapitalizma. Najpreciznije rečeno: riječ je o nekoj posve novoj, amorfnoj i bezličnoj masi.
Veliki društveno-politički eksperimenti današnjice, koji se nameću gotovo jednako agresivno kao i prošlostoljetne ideologije, nisu iznimka toga čudnog, bezličnog, mehaniziranog novog poretka, nego njegov koherentan plod. Seksualna revolucija, primjerice, usko je i neraskidivo vezana uz pitanje tehnike. Ukoliko nju sagledamo onako kako bismo ju trebali sagledati - kao projekt radikalnog i apsolutnog samoodređenja čovjeka, odnosno kao jedno veliko odbacivanje naših ontoloških i bioloških datosti - postaje jasnije da se te datosti ne mogu odbaciti bez snažnog oslanjanja upravo na tehnologiju.
Tehnologija je producirala kontraceptivna sredstva u raznim oblicima, ali i omogućila operativne, hormonske i ine zahvate koji se danas odvijaju na seksualnorevolucionarnom oltaru, pri čemu svaka nova umotvorina pridodana njezinoj rastućoj abecedi u sebi nosi jeku baconovske, prometejske ideje napada na samu srž egzistencije kako bi se ona podčinila našoj volji.
Seksualna revolucija nije ideologija. Ona je uprizorenje tehnokratskoga poretka umotanoga u priču oslobođenja i žrtvoslovlja, koji nije hermetički i naizgled koherentno zatvoren sam u sebe te ne reducira svijet na jednu ideju, kako su to činile klasične ideologije. Riječ je radije o neraskidivom vezivanju čovjeka uz tehnička rješenja, samo poluuspješno skrivenom u šarenilo boja i milozvučne slogane.
Martin Heidegger svojedobno je rekao da bit tehnike nije ništa tehničko. Bit tehnike jest pretvorba svijeta u goli resurs dostupan našem modeliranju i remodeliranju. Ideologije stoga služe ponajprije kao psihološka ili propagandna opravdanja tehničkih nužnosti. Dovoljno je u tom smislu zamisliti koliko se mreža takozvanih stručnjaka (ili tehničara) - seksualnih edukatora, rodnih terapeuta, spolnih savjetnika itd. - povećala otkako je seksualnorevolucionarna priča zavladala zapadnim društvima.
Prije gotovo sto godina C. S. Lewis upozorio je da čovjekova težnja za dominacijom nad prirodom neminovno vodi do dominacije čovjeka nad čovjekom. Postideološka tehnokratska mašina, slijedeći logiku dominacije, sada ne samo da redefinira čovjekov identitet kroz ideje apsolutnog samoodređenja, nego i potencijalno stvara novi oblik tehnički modificiranog ljudskog bića.
Upravo je to priča postideološkoga doba. Priča je to u kojoj nema mjesta za čovjeka. Barem ne u onom obliku u čovječnosti u kojem smo stvoreni i u kojem smo do sada obitavali.
