Nigra sum sed formosa, filiae Jerusalem. Crni jesmo, ali smo i lijepi, kćeri jeruzalemske, kao šatori kedarski, kao zavjese Salomonove.
Liberalno-progresivni poredak i njegovi apologeti nemaju problem s mogućim iskrivljavanjem kršćanstva, nego s kršćanstvom samim. Točnije, kršćanstvo mogu podnijeti, ali samo ako se ono pristane podčiniti liberalnim misaonim kategorijama; ako, drugim riječima, prestane biti ono što jest.
Spomenuti svetopisamski stih iz Pjesme nad pjesmama podsjeća nas na to da od svoje tradicije, koja se u aktualnom kultu napretka sagledava kao nešto "mračno, srednjovjekovno", ne trebamo bježati niti se pokušavati prilagoditi kriterijima današnjice. Naš "mrak" transcendira vrijeme, pa tako i iskrivljena, destruktivna i nakaradna uvjerenja ovog vrijednosno šupljeg 21. stoljeća. Ljudi današnjice ne mogu nas shvatiti, jer nas shvatiti ne žele; odbijaju sagledati nauk kao nešto što teži vječnosti; što se, po samim svojim postavkama, ne može adaptirati duhu vremena. Duh kojemu mi stremimo postojao je naime davno prije vremena samog.
Na ovakve agresivne ispade stoga ne treba trošiti suviše vremena niti dokazivati našu tobožnju prosvijećenost ili prilagođenost liberalnim grijesima. Crni jesmo, od ratova, borbi, progona i napada koje smo kroz tisućljeća preživjeli, održavajući jednu svetu Crkvu na temeljima krvi mučenika i svetaca.
Dame i gospoda 21. stoljeća možda to neće razumjeti. Odgojeni u svijetu koji svaku vrijednost podvrgava korisnosti, a svaku istinu trenutnom konsenzusu, teško mogu shvatiti nešto što svoju legitimnost ne crpi iz pomodarstva sadašnjosti. No to nas ne treba zabrinjavati. Crni jesmo, ali smo i lijepi.