Jedna činjenica, koja ukazuje na možebitno strateško i/ili idejno zastranjenje pojedinih domaćih konzervativnih javnih aktera, nije prošla ispod radara Sapere Aude; radara iznimno osjetljivog na nekritičko preuzimanje ideja i nomenklature prevladavajućeg, vrijednosno izokrenutog i moralno dekadentnog društva.
Naime, danas smo treći put u kratkom razdoblju čuli od nezavisnih zastupnika Raspudić pozivanje na toleranciju; točnije, u današnjem slučaju, na tvrdnju da kao društvo “moramo razvijati toleranciju”.
Iskusniji pratitelji ove stranice znaju koliko je tinte ovdje proliveno na razbijanje kulta tolerancije suvremenog društva. Ne samo da je riječ o pojmu koji je odavno instrumentaliziran u službi modernog progresivizma - progresivizma koji i samim svojim filozofskim temeljima zagovara Marcuseovu tzv. represivnu toleranciju - nego je posrijedi i konceptualno plitak pojam, inherentno sklon zloupotrebi.
Tolerancija, naime, nije vrijednost sama po sebi: ona a priori nije ni pozitivna ni negativna. Pozitivna je kada toleriramo nešto s čime se ne slažemo, ali što je možda potrebno iz razloga koje još trebamo promisliti; negativna je, međutim, kada toleriramo (tj. dozvoljavamo ili smo permisivni prema) nasilje, nepravdu, krađu i slične devijacije.
U tom se smislu radi o sekulariziranoj verziji kršćanskog milosrđa, pri čemu je upravo proces sekularizacije ispraznio milosrđe njegova izvornog sadržaja. Milosrđe je oduvijek pretpostavljalo da smo milosrdni prema nekome tko je doista zgriješio (i potom se pokajao), dok mi, svjesni palosti ljudskog stanja, praštamo bez relativizacije samoga grijeha. Preduvjet milosrđa stoga je čvrstoća nauka, a ne njegovo razvodnjavanje.
Tolerancija je, naprotiv, u novijoj povijesti često služila upravo kao sredstvo razvodnjavanja nauka, kao alat relativizacije grijeha i, naposljetku, kao legitimiranje struktura grijeha koje dominiraju suvremenim svijetom.
Sa svime time na umu, nejasno je, ponavljam, zašto sada već u kontinuitetu slušamo ode tom kultu upravo od nekoga tko je itekako upućen u teorijsku pozadinu ovdje opisane problematike. Cilj ove kritike nije guranje nekakvoga lingvističkog puritanizma, već dobronamjerni podsjetnik da preuzimanje progresivne nomenklature od strane osoba čiji glas nosi specifičnu težinu u hrvatskom, a osobito konzervativnom javnom prostoru može proizvesti vrlo opipljivu štetu.
Za više informacija i promišljanja o manipulativnoj naravi kulta tolerancije, upućujem na ranije tekstove čije poveznice ostavljam u nastavku.
O toleranciji: