Tehnologija, dakako, nije neutralna niti je nešto čemu treba bespogovorno vjerovati. Ona je uvijek, po samoj svojoj srži, obojana željama onih koji ju koriste te onih koji su ju razvili i implementirali u dani sustav. Penetracija tehnike u svaki kutak našega društva, pa tako i u sport, ne mijenja samo našu okolinu, već i način na koji mi sami sagledavamo stvarnost, a time i način na koji sport funkcionira.
Ovo se nogometno prvenstvo među ostalim može sagledati kao svojevrsno masovno senzibiliziranje ljudskog bića na vladavinu tehnike, u kojoj igrači i navijači pri svakom većem događaju moraju strepiti da će isti biti poništen ili obustavljen dok tehnika ne donese svoj konačni sud. Svaka minuta provedena u iščekivanju odluke tehnologije i proceduralnog sudačkog procesa učvršćuje nas u našem tehnocentrizmu, odnosno u implicitnoj misli da smo svi ritualno okupljeni oko tehnike, postavljene u središte našega bivstvovanja, te da od nje, poput antičkog proroka, čekamo presudu.
Nadalje, nakon što je presuda donesena, koja, naravno, nije ni približno toliko egzaktna kako nam to novine i "struka" sugeriraju - što potvrđuju iznimno duga premišljanja sudaca oko spornih odluka - naučeni smo slijepo vjerovati toj presudi, bez ikakva dokaza. Sudac i profitabilne sportske organizacije naprosto mogu ustvrditi da je čip u lopti nešto pokazao ili da je VAR nešto utvrdio, i svi smo dužni, kako duh vremena nalaže, tome bespogovorno vjerovati ili se svrstati među heretike koji ne vjeruju tehnologiji.
Tehnika ne može i neće riješiti dvojbe ljudskog stanja, ali itekako može legitimirati naše grijehe, propuste i odluke utemeljene na profitabilnosti, umjesto na sportskim kriterijima. Može također, što upravo i čini, temeljito i nepovratno preobraziti naše sportove u nešto sve manje nalik onome što su nekoć bili.
Tehnizirani nogomet podsjeća nas na sintagmu Henryja Millera, koji je moderno društvo prozvao klimatiziranim paklom.
#SapereAude