Jučer smo obilježili spomendan sv. Tome Akvinskog. Povodom toga, preporučio sam svoj raniji tekst Toma Akvinski kao prouotrov suvremenom relativizmu, u kojemu sam zagrebao po površini Akvinčevog takozvanog četvrtog načina dokazivanja Božje egzistencije, nudeći taj poznati filozofsko-teološki argument kao svojevrsni put izlaska iz labirinta filozofskoga relativizma koji dominira (post)modernim društvom.
Na jučerašnju Facebook objavu pratitelj Hrvoje Vargić uputio je svoju primjedbu na rezoniranje ponuđeno u tekstu. Zahvaljujem mu na tome jer smatram da je upravo ovakva vrsta rasprave jedan od najboljih načina za obilježavanje Akvinčevog lika i djela, a upravo je poticanje takvih diskusija bilo i cilj samog spomenutog teksta. U nastavku prenosim dobivenu primjedbu u cijelosti, nakon čega nudim svoju obranu inicijalno iznesenih teza.
Primjedba (Hrvoje Vargić):
(Gosp. Vargić na početku svog komentara citira moj tekst Toma Akvinski kao prouotrov suvremenom relativizmu.)
‘U svojoj Teološkoj sumi Toma Akvinski se pita možemo li uopće nešto vrednovati kao bolje ili lošije, istinitije ili manje istinito, bez da implicitno pretpostavimo krajnje mjerilo na temelju kojeg smo došli do svoje evaluacije... usporedbe zahtijevaju referentnu točku; nešto, naime, može biti više ili manje dobro samo u odnosu na ono što je apsolutno dobro.’
Vargić nastavlja: “Na sličan način, da bismo mogli reći da je jedna zgrada veća od druge, moramo pretpostaviti apsolutno veliku zgradu; ili da bismo rekli da je jedan umak ljući od drugog, moramo pretpostaviti aposlutno ljuti umak; ili da bismo rekli da je Messi bolji od Sivonjića, moramo pretpostaviti apsolutno dobrog nogometaša; ili da bismo ustvrdili da je rečenica ‘danas je 29.1.2026.’ istinitija od ‘danas je 17.8.1345.’, moramo pretpostaviti apsolutnu istinu; ili da bismo rekli da je nemati rak ceteris paribus bolje nego imati rak, moramo pretpostaviti apsolutno zdravlje itd.
Jesam li u pravu? Odakle ta nužnost zaključivanja na apsolutnu istinu da bismo mogli tek ustvrditi da je ‘danas je 29.1.2026.’ istinitije od ‘danas je 17.8.1345.’?”
Ja odgovaram:
Od navedenih primjera, ostavimo one koje se bave svojstvima koja se mogu kvantificirati po strani. Visina zgrade i ljutina hrane mogu se mjeriti konkretnim matematičkim skalama (iako je za ljutinu to nešto kompliciranije). Za matematičke usporedbe (barem na prvi pogled) ne treba apsolut. Ostavimo te primjere stoga po strani. Ono što je ovdje relevantno jesu takozvane transcendentalije, dakle iz Vaših primjera ono što se bavi dobrom (ili “kvalitetom”) i istinom.
Uzmimo stoga tvrdnju da je Messi je bolji nogometaš od Sivonjića. Messi je bolji od Sivonjića utoliko ukoliko svojim sposobnostima zadovoljava više karakteristika koje sačinjavaju ispravno funkcioniranje nogometaša. Ispravno funkcioniranje nogometaša pretpostavlja, primjerice, brzinu, agilnost, jačinu udarca, pregled igre itd. To ispravno funkcioniranje - ili ono što nogometaši teže doseći treningom - možemo nazvati formom nogometa. Tu formu pritom u ovom kontekstu ne treba shvaćati kao nešto stvarno postojeće, to jest kao zasebno biće, a napose ne kao biće u fizičkom svijetu. Ono je prije određeni skup karakteristika kojem je Messi došao bliže nego Sivonjić, zbog čega ga možemo vrednovati kao čovjeka čiji nogomet radi bolje ono što bi trebao raditi nego što je to slučaj kod Sivonjića.
Da bismo mogli ustvrditi čije nogometne sposobnosti rade bolje ili funkcioniraju ispravnije (to jest, tko napravi više dobrih pasova, više utječe na igru, zabije više golova, bolje barata loptom i sl.), moramo pretpostaviti ispravnost kao takvu, odnosno upravo objektivnost spomenute nogometne forme. Ne može bilo tko bilo kako prosuditi je li Messi ili Sivonjić bolji nogometaš; postoji jasna i ispravna skala prema kojoj to činimo, a ona proizlazi iz spomenutog “ispravnog funkcioniranja” njihovih nogometnih sposobnosti. Ta je skala apsolutna. To ne znači da ćemo se u svakom slučaju složiti oko toga koji je nogometaš bolji, ali znači da svi pretpostavljamo da postoji nešto objektivno sukladno čemu ulazimo u raspravu o tome tko je bolji; inače takve rasprave ne bi imale smisla te bi se svodile na “on mi je draži”.
Ako postoji objektivnost skale dobra, onda postoji i objektivnost dobra. Isto vrijedi i s istinom; hipoteza x ili hipoteza y bliže su ili dalje ispravnom funkcioniranju hipoteze (čitaj: formi hipoteze ili potvrđenoj teoriji), što znači da postoji skala ispravnog funkcioniranja/istinitosti hipoteza, što pak znači da postoji objektivna ispravnost ili istinitost.
Da ponovimo: iz toga što je Messi bolji nogometaš od Sivonjića zaključili smo da Messi jače participira u - ispričajte me na nespretnom izrazu - objektivnom nogometnom dobru, odnosno da postoji skala ispravnog nogometnog djelovanja (ako hoćete: nogometevanja) na kojoj Messi i Sivonjić ne zauzimaju isto mjesto. Ne kažemo pritom da na vrhuncu te skale postoji (meta)fizički stvarni ultimativni nogometaš, već da samo postojanje takve skale implicira postojanje nečeg objektivnog što je prisutnije u igračima na višim pozicijama na skali nego u onima na nižim.
Tlo toga nečega, prema čemu prosuđujemo participira li netko više ili manje u dobru i istini, prema Akvincu, jest sam Bog ili vrhunsko biće (maxime ens). On je, drugim riječima, ono iz čega objektivnost skale proizlazi i ono što skalu kao takvu konzistentno održava. Skale nema bez njega, dakle dobra nema bez njega, iz čega slijedi i inicijalno formulirana teza da razgovor o stupnjevima dobra vodi do Božje opstojnosti.
To je, ukratko, jedan od pet Akvinčevih puteva dokazivanja Božje egzistencije, ovdje oprimjeren kroz nogometne sposobnosti Lionela Messija i Ilije Sivonjića.
Sv. Tomo Akvinski, moli za nas.