Moderno doba jest doba sustavnog ponižavanja kulture, svojevrsne dekulturizacije. Riječima, umjetnosti, arhitekturi, obrazovanju – svemu što je nekoć služilo uzdizanju duha – oduzima se zahtjevnost pod izlikom da mora biti "pristupačno". No pristupačnost u tom kontekstu ne znači otvaranje vrata višim sferama uma, nego spuštanje letvice do točke na kojoj se više ništa ne može nazvati ni lijepim ni vrijednim.
Platonovske Forme, koje su vječno lebdjele iznad nas i pozivale nas da im stremimo, da tako i sami zaplivamo u vječnosti, zamijenjene su svjetovnim, omasovljenim ljudskim formama, maskiranima u nominalnu kreativnost i takozvanu "osobnu emociju". Na mjesto lijepog izričaja došle su pošalice i zamorno ponavljanje zadanog ideološkog jednoumlja, na mjesto bontona razvodnjeni relativizam i vulgarnost, a na mjesto "nepraktične" uglađenosti komfor i praktičnost, pri čemu se sam pojam elitizma počeo smatrati nečim a priori negativnim.
Zdravi elitizam, međutim, ne zagovara okamenjeni hijerarhijski društveni sustav, već povlači jasnu granicu između prosječnog i iznimnog, između profanog i svetog. Da bi nešto bilo uzvišeno, mora biti iznad; mora zahtijevati od pojedinca napor, razumijevanje i sposobnost divljenja. Riječi koje nose težinu misli, arhitektura koja izaziva strahopoštovanje, umjetnost koja tjera na kontemplaciju – u srži svega toga nije puki subjektivni ukus, nego forma koja izražava ono najviše u čovjeku, odnosno ono u nama što neprestano teži samonadilaženju.
Zgađeno modernim svetogrđem, naše je doba učinilo sve kako bi banalno zamijenilo uzvišeno; kako bi se ozbiljna misao prikazala kao zastarjela, a disciplina duha odbacila kao nepotreban teret. Prevalentno materijalističko poimanje bitka učinilo je od nas sebična bića, lišena svake želje za participiranjem u onome što je Michael Oakeshott nazivao Velebnim razgovorom, to jest sagledavanju svijeta kao zajedničkog mjesta prošlih, sadašnjih i budućih generacija, neraskidivo povezanih upravo pogledom prema gore.
Roger Scruton bio je u pravu kada je tvrdio da je ljepota više od subjektivnog osjećaja, da je ona duhovna potreba prisutna u svakome od nas. Kao što tijelo propada kada se prepusti tromosti, tako i duh zakržlja kada mu se ne daje ništa osim trivijalnosti. Umjetnost postaje prosta provokacija, jezik se pojednostavljuje do neprepoznatljivosti, stil se odbacuje kao pretenciozan, jer zahtijevati napor znači navodno zanemarivati inkluzivnost i zagovarati antidemokratičnost, što god to značilo.
Odbacivanjem elitizma u kulturi društvo ne postaje slobodnije niti otvorenije, a zasigurno ni naprednije. Ono popločava put mediokritetima i proglašava ih avangardom. Brisanje granica uzvišenosti neće je univerzalizirati niti demokratizirati, nego učiniti nepostojećom. U takvom poružnjenom i raščaranom svijetu ljudskome je duhu sve teže pronaći vlastito mjesto.